Bukurešt
Izvor: Praxis: filozofski časopis, 1-2, 1972;
Prevela: Ž. Boić;
Transkripcija: M. R.;
HTML: A.M.
Za suvremene društvene nauke, baš kao i za filozofsko razmišljanje u pravom smislu riječi, za odluke i za veće praktične angažmane čovjeka naše epohe, teoretski rezultati koje je dobio Marx proučavanjem društva, njegova metoda, ljudski ideali utjelovljeni u njegovoj misli i njegovom djelu prepuni su značenja svaki odvojeno, a tim više promatrani u cjelini, kao izrazi njegove kompleksne i primjerne ličnosti. To potvrđuje intenzivan i uvijek ponavljan napor da se njegovo djelo shvati u njegovoj autentičnosti, da se prijeđe svaka jednostranost, bilo optička bilo konjunkturalna i sve što bi moglo sputati mogućnost pravil nog shvaćanja njegova revolucionarnog smisla i time njegove preobražavalačke moći. Istovremeno vidimo kako s punom aktualnošću iskrsavaju problemi koji se tiču odnosa između Marxove i Engelsove misli, s jedne strane, a filozofskih, socijalnohistorijskih i ekonomskih teorija koje su oni sami smatrali izvorima ili polazištima njihove duhovne formacije s druge strane.
U tom smislu ne može se niti u naše vrijeme pripisivati samo historijski interes vezi koja postoji između Marxa i utopijskog socijalizma, bilo da se radi o Marxovom poimanju nadilaženja utopije u čitavoj svojoj širini, bilo da se radi o naglašavanju veze odnosa između njegove vizije novog humanizma i humanističkih ideala utjelovljenih u djelima predstavnika utopijskog socijalizma. Mi ovdje ne govorimo o humanizmu u uskom povijesnom smislu, koji graniči sa skučenom teoretskom tradicijom, već o onim idealima oslobođenja, socijalne pravde i skladnog razvitka čovjeka, koji stvaraju vezu između različitih historijskih pokreta ljudske emancipacije i koji čine osnov tvrdnje, po kojoj je Marxova misao nastavljač progresivnih ideja i ideala revolucionarnih epoha. Taj kontinuitet ostaje realan i značajan, čak i kada smo savršeno svjesni promjene povijesne perspektive koju je označio Marx, kada je spojio te ideale sa znanstvenom spoznajom novih povijesnih mogućnosti, koje pruža ljudska praksa, i sa revolucionarnim snagama sposobnim da ih realiziraju. Kada pretpostavimo — kao što to moramo učiniti u povijesnoj viziji — da ta promjena perspektive također povlači, djelomično novu definiciju tih ideala i na svaki način obogaćenje tih vrijednosti u samoj njihovoj supstanciji.
Nadilaženje utopije treba promatrati opet, kao cjelinu koju sačinjavaju različite komponente Marxove koncepcije čovjeka i društva; to će reći ne kao izvanjsko dodavanje jedne eksplikativne ekonomsko-političke teorije, jednoj viziji i jednom projek-tu ljudske emancipacije, preuzetih kao takvih, ali do tada bez naučne baze uvjeta njihove realizacije. Upravo zato što u njegovoj koncepciji, rušenje ekonomskih i političkih struktura kapitalističkog društva, treba da utre put jednom kvalitativno novom pokretu, okarakterizanom radikalno drugačijom pozicijom čovjeka — koliko individualnog toliko i kolektivnog — ali čovjeka koji je sa subjektivnog stanovišta u stanju biti nosilac tog pokreta, jednako je potrebno u definiciji Marxovih odnosa sa utopijskim socijalizmom, shvatiti što je novo i revolucionarno u njegovoj antropologiji, u njegovoj viziji čovjeka i njegovih vrijednosti.
Na taj način jasno je da je diskusija o smislu nadilaženja utopije po Marxu, u biti diskusija o njegovoj koncepciji gledanoj kao cjelina, uključujući smisao njegova humanizma, diskusija koja je, zna se, izazvala različite interpretacije i polarizacije, i koja je u stvari jedan od načina angažirane filozofske misli o čovjeku i suvremenom društvu.
Ono što su Marx i Engels cijenili u djelima utopista-prethodnika socijalizma, je optužba, direktna ili indirektna, fenomenâ dehumanizacije, potčinjenosti, materijalnog osiromašenja i duhovnog sakaćenja stvaralaca društvenog bogatstva, isto kao i njihova vizija jednog sistema društvenih odnosa, sposobnog da podrži dostojanstvo čovjeka i slobodan razvoj sposobnosti i talenta svakog pojedinca. Kako znamo, utopijski socijalisti nisu otišli daleko u spoznaji ekonomskih mehanizama eksploatacije, isto kao ni uvjeta i praktičnog načina njezina ukidanja. Slika utopijskog društva razrađena je naprotiv do u detalje i ona sadrži ne samo sistem organizacije rada i javnih poslova, već i običaje, odgoj, ponašanje i vjere članova zajednice — ukratko sve što se odnosi na blagostanje pojedinca i što je u skladu sa javnim dobrom. Djelo stvaraoca znanstvenog socijalizma predstavlja se u svojoj cjelini drugačije, bilo da ga se promatra sa stanovišta njegove duhovne biografije, bilo s onog relativne važnosti, sa strane posvećene analizi sadašnjosti, te one gdje izlaže svoju viziju budućnosti. Poslije pronicljive analize fenomena ljudskog otuđenja, sa svojim brojnim oblicima, koju nam daje u svojim ranim radovima, Marx posvećuje svoju intelektualnu energiju produbljenom izučavanju ekonomije i političke strukture kapitalističkog društva, dinamici borbe klasa koju on doživljava u sebi, eksplikaciji perspektiva proleterske revolucije, polazeći od svojih premisa i mogućnosti realizacije. On skicira samo u glavnim crtama konfiguraciju društva budućnosti; definira ga po o nom što je u njemu bitno: ukidanje privatnog vlasništva, slobodna i svjesna organizacija uzajamnih odnosa među ljudima i progresivni nestanak ustanova i društvenih oblika koji klasiraju društvo i koji inkarniraju otuđenje čovjekovo, koliko u sferi materijalne produkcije, toliko i u drugim životnim domenama. Teoretsko razmišljanje pojavljuje se kod njega sa zadaćom, ne da pruži čovječanstvu idealan model organizacije i života sve dotle zapostavljen, model čudesnih vrlina, nego da rasvijetli moguće nosti i perspektive aktualnog historijskog pokreta, smisao i pu teve djelovanja društvenih snaga, sposobnih da revolucioniraju postojeće strukture i iniciraju radikalno novu društvenu praksu. Dakle konfiguracija i humana vrijednost novog tipa historijskog praxis-a ne može se izraziti samo u okviru objektivnog, utvrđenog plana, već traži potpuno nov položaj ljudskog subjekta u krilu svojeg stvaranja, novu mogućnost i djelokrug njegova svestranog razvitka, te da se njegove sposobnosti definiraju i redefiniraju bez prestanka i u cjelini u manifestacijama njegova individualnog i kolektivnog života.
Činjenica da u svom teoretskom djelu Marx nije bio preokupiran kao utopijski socijalisti time da oslika do u detalje oblike društva budućnosti, mogla bi se sigurno protumačiti kao znanstvenikov stav, koji upravo zbog toga što stvara naučno djelo, nije raspoložen širiti društveno predskazivanje izvan granica do zvoljenih znanstvenom metodom, primijenjenom na disponibilne podatke o objektu njegova istraživanja. Jer inače bi proricanje ili jednostavna igra imaginacije mogli zauzeti mjesto predskazivanja. Međutim jedno slično objašnjenje ne bi se moglo smatrati dostatnim, baš zbog toga jer ne vodi računa o jednoj bitnoj crti Marxove koncepcije komunističkog društva, o prirodi historijskog pokreta koji vodi do ukidanja ljudskog otuđenja u nje govim različitim oblicima. Razlika između humanih svojstava te nove historijske prakse i oblika ranijeg društvenog pokreta je tako velika da je bila obilježena kao razlika koja postoji između istinske historije čovjekove i njegove prethistorije. Po Marxovoj viziji, revolucionarna transformacija društva u smislu ukidanja privatnog vlasništva otvara životu i ljudskom djelu nove horizonte, koji nisu ograničeni izvjesnim obilježjima — ustanovama vezama, načinima ponašanja, vjerama itd. — ustaljeni i unaprijed zamišljeni kao adekvatni za stalne potrebe ljudske prirode, već zamišljeni kao polje autentičnog individualnog i kolektivnog stvaranja čovjeka koji je potpuno usvojio ulogu subjekta svoje vlastite povijesti. Pojednostavljeno možda u određenoj mjeri, moglo bi se reći da ako je za utopijski socijalizam buduće dru štvo zamišljeno kao stanje u kojem čovjek mora dobiti određeno mjesto ili se sam smjestiti u sredini koju zahtijeva njegova priroda, njegove potrebe i njegovo blagostanje, za Marxa, komunizam kao ljudska emancipacija znači u pravom smislu riječi djela povijesti, slobodnu organizaciju po članovima društva, oblika kontakta i suradnje koji bi bili sposobni stvoriti okvir za manifestaciju i razvitak njihovih bitnih snaga, i koji bi sami činili je, dnu takvu manifestaciju obnavljanja i obogaćivanja ljudske subjektivnosti, jednog mnogostranog razvitka ličnosti na ljestvici čjtavog društva.
Prema tome, ono što se nameće i što se mora uzeti u razmatranje i u ovom kontekstu, je bitno historijski i dijalektički karakter Marxove vizije čovjeka. U uvjetima društvene prakse koja ostaje pod znakom otuđenja, izvjesni rezultati ljudske aktivnosti, ekonomske forme, politička ustanove, itd, mogu zadobiti :reaLnost« jedne posebne vrste i privući pojedinca u svoj pokret kao objekt, kao sredstvo za realizaciju nužnosti koja je njemu strana. Daleko od toga da sačinjavaju izraz njegove ličnosti, način afirmacije njegovih životnih snaga, oni ipak mogu djelovati kao izjednačene sile protivne razvitku individualnosti i njegove sposobnosti stvaranja. Nadilaženje te historijske situacije bitno je za društvenu praksu potpuno različitu od one koju Marx povezuje s idejom ljudske emancipacije u perspektivi komunizma. Proces društvenog života u svim njegovim oblastima tamo gdje on počinje biti neposredan izraz ,potreba i težnji svojstvenih »podruštvljenom pojedincu«, time se samim prepušta jednoj promjeni koja je u kontaktu sa ličnošću pojedinaca i društvenih skupina, a u vremenskoj perspektivi u kontaktu sa mnogostranim bogaćenjem ljudske subjektivnosti u praksi i njom samom. Sama »istinska povijest« čovjeka, nije gledana kao neko »stanje«, kao nešto izuzetno od historičnosti; i vrijednosti različitih društvenih formi, načina života itd, u toku ljudske emancipacije, bitno se drži mjere u kojoj su one autentično povijesno djelo mase članova društva.
Ovdje se radi o jednoj dimenziji Marxove koncepcije koja nije uvijek dovoljno istaknuta, ali koja nam se prikazuje na pregnantan način, ako se promatra sa stanovišta životnih problema čovjeka naših dana, i ako je ona od bitnog značenja u kontekstu diskusije o utopiji i njenom nadilaženju. Mi ćemo je danas shvatiti još jasnije, zahvaljujući naporima marksističkih istraživača koji su pledirali za čitanje Marxovih djela sa stanovišta ljudske vrijednosti, humanizma — za jednu lektiru koja mnogo otkriva, ne samo kad je riječ o njegovim ranim radovima, već i kad se radi o onim zrelim. Rigorozna naučna analiza ekonomskih mehanizama i političke aktualnosti itd, koja daje Marxovim zrelim radovima drugu fundamentalnu dimenziju nadilaženja utopije, ne smije dozvoliti da zaboravimo stalnu humanističku bit njegove misli. Strogo izučavanje anatomije kapitalističkog društva popraćeno je kod njega na značajan način njegovom kritikom sa stanovišta čovjekovih vrijednosti; eksplikacija i naučno predviđanje podvostručene su humanističkom odlukom i revolucionarnim angažmanom. To nije slučajnost kod jednog mislioca koji izučava društvo svoga vremena u perspektivi revolucionarne transformacije, konstituiranja društvene prakse jednog radikalno novog tipa, u centru kojeg će biti smješten čovjek i slobodan razvoj njegove ličnosti. Transformacija koja traži materijalne premise koje se stvaraju u uvjetima kapitalizma, ali takoder i svjestan izbor najpotlačenije klase, njeno konstituiranje kao »klase za sebe«, sposobne da postane predmetom te superiornije prakse.
U tome postoji jedan dinamički i ireduktibilni reciprocitet, koji je Marx zamijetio više puta u njegovom teoretskom aspektu i njegovim praktičnim implikacijama. Dakle, upravo na neznanju temelje se određene interpretacije koje osporavaju etički humanizam Marxove misli. Jedna od tih nedavnih interpretacija predlažući razlikovanje »humanizma ideala« i »humanizma principa«, nastoji zasnovati tvrdnju po kojoj Marx nije bio etički humanista, jer se u njegovoj viziji niječe svaka bitna vrijednost ili dostojanstvo postojećih pojedinaca, i priznaje im se samo instrumentalna vrijednost namijenjena pripremanju i ubrzavanju te budućnosti, gdje će biti moguća samo ljudska razotuđena, kreativna ličnost. Jednom riječju za Marxa bi postojao samo »jedan humanistički ideal za budućnost, a ne i humanistički principi za sadašnjost«.[1]
Jedna iskrivljujuća interpretacija te vrste, sagrađena na čitanju s predrasudom fragmentarnih tekstova, jednako se suprot-stavlja smislu Marxovih napisa, uključujući i njegove zrele radove. U »Kapitalu« on ide ne samo za otkrivanjem zakona kretanja kapitala na temelju kojih je čovječanstvo prisiljeno na »proizvodnju zbog proizvodnje« i na »razvijanje proizvodnju snaga i materijalnih uvjeta koji jedini mogu stvoriti bazu novog i višeg oblika društva«,[2] on također otkriva i osuđuje štetne po sljedice rada u tvornicama koje zadobivaju radnici, »intelektualna pustošenja« prouzročena kapitalističkom eksploatacijom dječjeg rada, »organizirano uništavanje osobne vitalnosti, slobode i nezavisnosti« radnika; protestira protiv dehumanizacije u njezinim različitim očitovanjima i osuđuje njene apologete, brani one kojima su ljudsko dostojanstvo i vrijednost bili oduzeti na najokrutniji način. Naravno on ne djeluje u perspektivi idealizirane prošlosti, nego u perspektivi budućnosti za koju je sam kapital stvorio materijalne premise, budućnosti koja nije nešto što se nudi radniku, nešto što ga čeka, već nešto što može nastati kao njegova tvorevina, nešto što je već u samom svom postanku i razvitku u isti mah izraz i sredina za slobodan razvoj njegove ličnosti.
Jedna takva vizija nije spojiva s indiferentnošću prema degradaciji vrijednosti ličnosti kod onih koji su pozvani da budu nosioci revolta protiv vlastitog društvenog stanja, nosioci jednog konstruktivnog djela koje stvara novo čovječanstvo. Može li se zamisliti stvaranje buduće ličnosti višestruko razvijene na tlu bez ljudskih vrijednosti, kao jednostavan efekt akcije objektivnih faktora rada i društvenog sistema? Humanizam »ideala« koji u isto vrijeme ne bi bio humanizam sadašnjosti, izgleda s tog stanovišta utopistički i stran, bitno dijalektičnoj koncepciji Marxa.
Sudbina društva budućnosti nerazdvojiva je, u viziji tvoraca naučnog socijalizma, od procesa transformacije proletarijata koji od klase po sebi postaje klasa za sebe, procesa koji se definira pomoću vrijednosti ideala, kolektivnog opredjeljenja, isto kao i sposobnosti revolucionarne akcije. Njihovo teoretsko djelo, njihovi novinski napisi i lična korespondencija ogledalo su silnog napretka i promjena tog pokreta; odraz su, osim fenomena deterioracije vrijednosti i uništenja ljudske spiritualnosti u sistemu odnosa uspostavljenih ekonomskim zakonima kapitala, događaja velike povijesne važnosti, postojanja i buđenja duhovne energije i latentnog morala proletarijata, energije koja nagovještava novi tip čovjeka isto kao i nov model ljudskih odnosa. Evo jednog bučnog fragmenta što ga je Marx napisao još u svojoj mladosti: »Kad se radnici komunisti ujedine, doktrina i propaganda su njihovi prvenstveni ciljevi. Ali oni time istovremeno stječu novu potrebu, koja se kod njih javlja, potrebu za društvom i ono što izgleda sredstvo postaje cilj... Bratstvo ljudi nije kod njih prazna fraza nego istina, i plemenitost čovječnosti svijetle nad tim likovima očeličenim radom«.[3]
Prava ljudska solidarnost koja se na taj način odražava nije u ovom kontekstu spomenuta sa stanovišta njene instrumentalne vrijednosti — kao faktor konstituiranja borbene snage rada koji se mora suprotstaviti moći kapitala organizacijom i jedin. stvom — premda njezina povijesna važnost bitno i to uvažava. Ovdje ju je Marx naglasio zbog njene apsolutne vrijednosti, kao vrijednosti-cilja, kao izraza jedne još nedovršene ljudske mogućnosti, prigušene, iako nikada potpuno ugušene. Za ugnjetavanog i ponižavanog pojedinca, čin ponovnog nalaženja ljudske uzvišenosti, težnja ujedinjenju sa sebi sličnima, koja čini cjelinu i bogatu ličnost pozdravljena je od Marxa kao nada i odobrenje.
Ako Marxovo nadilaženje utopističke vizije socijalizma promatramo ne samo sa stanovišta naučnog istraživanja odnosa kapitalističke proizvodnje i sazrijevanja društvenih kontradikcija koje je ono stvorilo, nego isto tako sa stanovišta njegove antropološke koncepcije, osnovane na specifičnom pojmu praxis-a, vidimo kako se pregnantno javljaju implikacije ideje organske uzajamne povezanosti između revolucionarne transformacije društvenih odnosa, potiskivanja formi i struktura koje predstavljaju otuđenu objektivizaciju ljudskih snaga, i, obnavljanja u tom procesu i putem njega, same subjektivnosti čovjeka, nje. gova načina odnošenja prema prirodnoj okolini i ljudskim bićima koja ga okružuju, sebi sličnima i samom sebi.
1. G. L. Kline, Was Marx an Ethical Humanist? u Proceedings of the International Congress of Philosophy, vol. II, Herder, Beč, str. 73.
2. K. Marx, Kapital, prva knjiga, tom treći, Ed. Sociales, Paris, 1950, str. 32.
3. K. Marx, Rukopisi iz 1844 (Politička ekonomija i filozofija). Ed. Sociales, Paris, 1962, str. 107-108.