Vladimir Ilič Lenjin
Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma

IX
Kritika imperijalizma

Kritiku imperijalizma mi shvatamo u širokom smislu reči, kao odnos raznih društvenih klasa prema politici imperijalizma u vezi s njihovom opštom ideologijom.

Ogromna veličina finansiskog kapitala, koji je koncentrisan u malo ruku i koji stvara neobično gustu mrežu odnosa i veza, koja mu podvrgava ne samo masu srednjih i malih nego i najmanjih kapitalista i posrednika – s jedne strane, a s druge strane – pooštrena borba protiv drugih nacionalno-državnih grupa finansijera za podelu sveta i za gospodstvo nad drugim zemljama, - sve to izaziva opšti prelaz svih imućnih klasa na stranu imperijalizma. "Sveopšte" ushićenje njegovim perspektivama, besomučna odbrana imperijalizma, ulepšavanje imperijalizma na sve mogućne načine – to je znak vremena. Imperijalistička ideologija prodire u radničku klasu. Nju ne deli kineski zid od drugih klasa. Ako su vodje sadašnje takozvane "socijal-demokratske" partije Nemačke s pravom dobili ime "socijal-imperijalista", tj. socijalista na rečima, a imperijalista na delu, to je Hopson već 1902 g. spomenuo postojanje "fabrikantskih imperijalista" u Engleskoj, koji pripadaju oportunističkom "Fabijanskom društvu".

Buržoaski naučnici i publicisti nastupaju kao branioci imperijalizma, obično u nešto zavijenom obliku, zataškavajući potpuno gospodstvo imperijalizma i njegove duboke korene, nastojeći da na prvom mestu istaknu pojedinosti i drugorazredne detalje, naprežući se da neozbiljnim "projektima reformi", kao što je policiski nadzor nad trustovima i bankama i t. sl., skrenu pažnju sa onoga što je bitno. Redje nastupaju cinični, otvoreni imperijalisti, koji imaju smelosti da priznaju besmislenost misli o reformisanju osnovnih svojstava imperijalizma.

Uzmimo jedan primer. Nemački imperijalisti u izdanju: "Arhiv svetske privrede" nastoje da prate nacionalno-oslobodilačke pokrete u kolonijama, razume se, naročito u ne-nemačkim. Oni beleže meteže i proteste u Indiji, pokret u Natalu (Južna Afrika), u Holandskoj Indiji itd. Jedan od njih, u belešci povodom engleskog izdanja, gde se nalazi izveštaj o konferenciji podjarmljenih nacija i rasa, koja je održana 28 do 30 juna 1910 g. sa pretstavnicima raznih naroda Azije, Afrike i Evrope pod tudjim gospodstvom, komentarišući govore na toj konferenciji, piše: "Govore nam da se treba boriti protiv imperijalizma; gospodujuće države treba da priznaju potčinjenim narodima pravo na samostalnost; medjunarodni tribunal treba da pazi na ispunjavanje ugovora, sklopljenih izmedju velih sila i slabih naroda. Konferencija ne ide dalje od tih nevinih želja. Ne vidimo ni traga shvatanju one istine, da je imperijalizam nerazdvojivo vezan s kapitalizmom u njegovom današnjem obliku, i da je stoga (!!) direktna borba protiv imperijalizma beznadna, osim ako se ograniči na istupanje protiv pojedinih, osobito odvratnih ekscesa".⁽¹⁰³⁾ Budući da je reformističko popravljanje osnova imperijalizma obmana, "nevina želja", budući da buržoaski pretstavnici ugnjetenih nacija ne idu "dalje" napred, zato buržoaski pretstavnik nacije koja ugnjetava ide "dalje" natrag, puzanju pred imperijalizmom, koje prikriva pretenzijama na "naučnost". I to je "logika"!

Temeljna pitanja kritike imperijalizma su pitanja o tome, da li je mogućno reformističko menjanje osnova imperijalizma, da li treba ići napred ka daljem pooštravanju i produbljivanju protivurečja, koja imperijalizam radja, ili natrag, njihovom otupljivanju. Budući da je politička osobina imperijalizma reakcija na celoj liniji i pojačavanje nacionalnog ugnjetavanja u vezi sa ugnjetavanjem koje vrši finansiska oligarhija i otstranjivanje slobodne konkurencije, to se gotovo u svim imperijalističkim zemljama početka XX veka javlja sitnoburžoaska-demokratska opozicija. I prekid s marksizmom koji je izvršio Kaucki, i široka internacionalna struja kauckijanstva baš i jeste u tome da se Kaucki ne samo nije pobrinuo nego nije ni umeo da se suprotstavi toj sitnoburžoaskoj, reformističkoj, ekonomski u svojoj osnovi reakcionarnoj, opoziciji, nego se naprotiv praktički s njom stopio.

U Sjedinjenim Državama imperijalistički rat protiv Španije 1898 godine izazvao je opoziciju "anti-imperijalista", poslednjih mohikanaca buržoaske demokratije, koji su taj rat nazivali "zločinačkim", smatrali da osvajanje tudjih zemalja znači povredu ustava, proglasili "šovinističkom obmanom" postupak prema vodji urodjenika sa Filipina, Agvinaldu (njemu su obećali slobodu njegove zemlje, a onda iskrcali amerikansku vojsku i anektirili Filipine), - citirali reči Linkolna: "kada beli čovek upravlja sam sobom, to je samouprava; kada on upravlja sam sobom i ujedno upravlja i drugima, to više nije samouprava, to je despotizam".⁽¹⁰⁴⁾ Ali, kako se sva ta kritika bojala priznati neraskidivu vezu imperijalizma s trustovima, pa prema tome i sa osnovima kapitalizma, pridružiti se snagama koje stvara krupni kapitalizam i njegov razvitak, ona je ostala "nevinom željom".

Isto je osnovno stanovište Hopsona u njegovoj kritici imperijalizma. Hopson je pretekao Kauckog ustajući protiv "neizbežnosti imperijalizma" i naglašavajući potrebu da se "podigne potrošačka sposobnost" stanovništva (u kapitalizmu!). U kritici imperijalizma, svemoći banaka, finansiske oligarhije i dr. na sitnoburžoaskom stanovištu stoje Agad, A. Lanzburg, L. Ešvege, koje smo nekoliko puta citirali, a od francuskih pisaca – Viktor Berar, pisac površne knjige: "Engleska i imperijalizam" (1900 g.). Svi oni, nimalo ne pretendujući na marksizam, suprotstavljaju imperijalizmu slobodnu konkurenciju i demokratiju, osudjuju zamisao bagdadske željeznice, koja vodi u sukobe i rat, izražavaju "nevine želje" za mirom i t. sl. – sve do statistike medjunarodnih emisija A. Najmarka, koji, nabrajajući stotine miliona franaka "medjunarodnih" vrednosti, uzvikuje 1912 g.: "može li se pretpostaviti, da bi mir mogao biti narušen? … da bi se kod tako ogromnih brojki rizikovalo izazivanje rata?"⁽¹⁰⁵⁾

Kod buržoaskih ekonomista takva nevinost nije čudnovata, ta njima je kod toga i korisno da izgledaju toliko naivni i da "ozbiljno" govore o miru pod imperijalizmom. Ali šta je ostalo od marksizma kod Kauckog, kad se on godine 1914, 15, 16 postavlja na isto buržoasko reformističko stanovište i konstatuje da se "svi slažu" (imperijalisti, tobože-socijalisti i socijal-pacifisti) u pogledu mira? Umesto analize i otkrivanja dubine protivurečja imperijalizma, vidimo samo reformističke "nevine želje", da se predje preko tih protivurečja, da se ona zaobidju.

Evo jednog malog primera ekonomske kritike imperijalizma Kauckog. On uzima podatke o izvozu i uvozu Engleske iz Egipta 1872 i 1912 godine; pokazuje se da je taj izvoz i uvoz rastao slabije nego opšti izvoz i uvoz iz Engleske. I Kaucki umuje: "nemamo nikakvog razloga da tvrdimo da bi se bez vojničkog zaposedanja Egipta trgovina s njim manje porasla pod uticajem obične težnje ekonomskih faktora". "Težnje kapitala za širenjem" "najbolje se mogu ostvariti mirnom demokratijom, a ne nasilnim metodama imperijalizma".⁽¹⁰⁶⁾

Ovo umovanje Kauckog, na sto načina prepevano od njegovog štitonoše (i ruskog prikrivača socijal-šovinista) G. Spektatora, osnova je kauckijanske kritike imperijalizma, pa se stoga na to moramo podrobnije osvrnuti. Počećemo sa citatima iz Hilferdinga, čije je zaključke Kaucki mnogo puta, pa i u aprilu 1916 g., proglasio da su "jednoglasno prihvaćeni od svih socijalističkih teoretičara".

"Nije stvar proletarijata, - piše Hilferding, - da progresivnoj kapitalističkoj politici suprotstavlja zaostalu politiku ere slobodne trgovine i neprijateljskog odnosa prema državi. Odgovor proletarijata na ekonomsku politiku finansiskog kapitala, na imperijalizam, ne može biti slobodna trgovina, nego samo socijalizam. Takav ideal, kao što je uspostavljanje slobodne konkurencije – on se sada pretvorio u reakcionarni ideal – ne može sada biti cilj proleterske politike, taj cilj može biti jedino potpuno uništenje konkurencije uklanjanjem kapitalizma".⁽¹⁰⁷⁾

Kaucki je prekinuo sa marksizmom, braneći za epohu finansiskog kapitala "reakcionarni ideal", "mirnu demokratiju", "običnu težnju ekonomskih faktora" – jer taj ideal objektivno vuče natrag, od monopolističkog kapitalizma na nemonopolistički, on je reformistička prevara.

Trgovina s Egiptom (ili s kojom drugom kolonijom ili polukolonijom) "porasla bi" jače bez vojničkog zauzimanja, bez imperijalizma, bez finansiskog kapitala. Šta to znači? Da bi se kapitalizam brže razvijao, ako se slobodna konkurencija ne bi ograničila ni monopolom uopšte, ni "vezama" ili ugnjetavanjem (tj. takodje monopolom) finansiskog kapitala ni monopolskim posedovanjem kolonija od strane pojedinih zemalja?

Umovanje Kauckog ne može imati drugog smisla, a taj "smisao" je besmislica. Recimo da je tako, da bi slobodna konkurencija bez ikakvih monopola brže razvijala kapitalizam i trgovinu. Ali što se brže razvija trgoina i kapitalizam, to je jača koncentracija proizvodnje i kapitala, koja radja monpol. A monopoli su se već rodili, - upravo iz slobodne konkurencije! Čak iako su sada monopoli počeli usporavati razvitak, ipak to nije dokaz za slobodnu konkurenciju, koja je nemogućna posle toga kako je rodila monopole.

Ma kako okretali umovanje Kauckog, ne možemo u njemu ništa naći osim reakcionarnosti i buržoaskog reformizma.

Ako popravimo to umovanje i kažemo, kao što kaže Spektator: trgovina engleskih kolonija s Engleskom razvija se sada sporije nego s drugim zemljama – to takodje ne spasava Kauckog. Jer Englesku tuče takodje monopol, takodje imperijalizam, samo druge zemlje (Amerike, Nemačke). Poznato je da su karteli doveli do zaštitnih carina novog, originalnog tipa: zaštićuju se (to je već Engels spomenuo u III svesci "Kapitala") upravo oni proizvodi koji su sposobni za izvoz. Poznat je, dalje, kartelima i finansiskom kapitalu svojstven sistem "izvoza u bescenje", "demping" kako kažu Englezi: u zemlji kartel prodaje svoje proizvode uz monopolistički visoku cenu, a u inostranstvu prodaje bud zašto – da bi oslabio konkurenta, da bi svoju proizvodnju raširio do maksimuma itd. Ako Nemačka brže razvija svoju trgovinu s engleskim kolonijama nego Engleska – to samo dokazuje da je nemački imperijalizam svežiji, jači, organizovaniji, razvijeniji od engleskog, a nikako ne dokazuje "prevagu" slobodne trgovine, jer se tu ne bori slobodna trgovina protiv protekcionizma, protiv kolonijalne zavisnosti, nego se bori jedan imperijalizam protiv drugog, jedan monopol protiv drugog, jedan finansiski kapital protiv durgog. Premoć nemačkog imperijalizma nad engleskim jača je nego zid kolonijalnih granica ili zaštitnih carina: od toga praviti "dokaz" za slobodnu trgovinu i "mirnu demokratiju" znači vulgarnost, znači zaboraviti osnovne oznake i svojstva imperijalizma, znači zamenjivanje marksizma malogradjanskim reformizmom.

Interesantno je da je čak i buržoaski ekonomist A. Lanzburg, koji kritikuje imperijalizam isto tako malogradjanski kao i Kaucki, ipak naučnije obradio podatke trgovinske statistike. On ne uporedjuje samo jednu slučajno uzetu zemlju i samo kolonije sa ostalim zemljama, nego uporedjuje izvoz iz imperijalističke zemlje 1) u zemlju koja je od nje finansiski zavisna, koja od nje uzajmljuje novac i 2) u zemlje finansiski nezavisne. Dobija se ovo:

Izvoz iz Nemačke (milioni maraka)

Lanzburg nije zbrojio cifre i stoga začudo nije primetio, ako te cifre išta dokazuju, da dokazuju samo protiv njega, jer je izvoz u zavisne zemlje porastao ipak brže, iako ne mnogo, nego u finansiski nezavisne (podvući ćemo "ako", jer Lanzburgova statistika ni izdaleka nije potpuna).

Prateći vezu izvoza sa zajmovima Lanzburg piše:

"Godine 1890/91 zaključen je rumunski zajam posredstvom nemačkih banaka, koje su već u prethodnim godinama davale na račun toga zajma. Zajam je služio uglavnom za kupovanje željezničkog materijala, koji se dobavlja iz Nemačke. Godine 1891 nemački izvoz u Rumuniju iznosio je 55 miliona maraka. Sledeće godine pao je na 39,4 miliona i s prekidima pao na 25,4 miliona u g. 1900. Tek poslednjih godina ponovo je postigao nivo od 1891 g. – zahvaljujući dvama novim zajmovima.

"Nemački izvoz u Portugaliju narastao je usled zajmova 1888/89 g. na 21,1 miliona (1890), zatim je u dve sledeće godine pao na 16,2 i 7,4 miliona i dostigao svoj stari nivo tek 1903 g.

"Još su reljefniji podaci o nemačko-argentinskoj trgovini. Usled zajmova 1888 i 1890 g. nemački izvoz u Argentinu dostigao je 1889 g. 60,7 miliona. Dve godine kasnije izvoz je iznosio svega 18,6 miliona, manje od trećine predjašnjeg. Tek godine 1901 dostignut je i prestignut nivo od 1889 g., što je bilo u vezi s novim državnim i gradskim zajmovima, sa izdavanjem novca za podizanje električnih preduzeća i drugim finansiskim operacijama.

"Izvoz u Čile narastao je zbog zajma od 1889 g. na 45,2 miliona (1892) i zatim za godinu dana pao na 22,5 miliona. Posle novog zajma, zaključenog posredstvom nemačkih banaka godine 1906, izvoz se podigao na 84,7 miliona (1907), da bi ponovo pao na 52,4 miliona godine 1908".⁽¹⁰⁸⁾

Iz tih činjenica Lanzburg izvodi zabavan malogradjanski moral, da je nestalan i neravnomeran izvoz koji je u vezi sa zajmovima, da nije dobro izvoziti kapital u inostranstvo, umesto da se "prirodno" i "harmonično" razvija industrija u domovini, da Krupa "skupo" stoje bakšiši kod inostranih zajmova i t. sl. Ali činjenice govore jasno: povećanje izvoza upravo je u vezi s lupeškim mahinacijama finansiskog kapitala, koji se ne brine za buržoaski moral i dere dve kože s vola: prvo, profit od zajma, drugo, profit od istog zajma kada se troši na kupovinu Krupovih proizvoda ili željezničkog materijala sindikata čelika i dr.

Ponavljamo: Lanzburgovu statistiku nikako ne smatramo savršenstvom, ali ju je trebalo navesti, jer je naučnija nego statistika Kaukoga i Spektatora, jer Lanzburg pravilnije prilazi pitanju. Za prosudjivanje značaja finansiskog kapitala u stvari izvoza i t. sl. Treba znati odvojiti vezu izvoza specijalno i samo s mahinacijama finansijera, specijalno i samo s prodajom kartelskih proizvoda itd. A uporedjivati naprosto kolonije uopšte sa nekolonijama, jedan imperijalizam s drugim imperijalizmom, jednu polukoloniju ili koloniju (Egipat) sa svim ostalim zemljama znači obilaziti i zataškavati upravo suštinu stvari.

Zato Kauckijeva teoretska kritika imperijalizma i nema ništa zajedničkog s marksizmom, zato je i podesna samo kao uvod u propovedanje mira i jedinstva sa oportunistima i socijal-šovinistima, jer ta kritika obilazi i zataškava upravo najdublja i najbitnija protivurečja imperijalizma: protivurečje izmedju monopola i slobodne konkurencije koja postoji naporedo s monopolom, izmedju gigantskih "operacija" (sa gigantskim profitima) finansiskog kapitala i "poštene" trgovine na slobodnom tržištu, izmedju kartela i trustova, s jedne strane, i nekartelisane industrije s druge strane, itd.

Apsolutno isti reakcionarni karakter ima i mnogo spominjana teorija ultra-imperijalizma, koju je izmislio Kaucki. Uporedite njegovo umovanje o toj temi godine 1915 i umovanje Hopsona godine 1902:

Kaucki: "… Zar ne može sadašnja imperijalistička politika biti potisnuta od nove, ultra-imperijalističke, koja će namesto medjusobne borbe nacionalnih finansiskih kapitala postaviti zajedničku eksploataciju sveta od strane internacionalno-ujedinjenog finansiskog kapitala? Svakako, takva se nova faza kapitalizma može zamisliti. Da li se ona može ostvariti, za to pitanje nemamo još dovoljnih pretpostavki".⁽¹⁰⁹⁾

Hopson: "Hrišćanstvo, koje se učvrstilo u nekoliko krupnih federalnih imperija, od kojih svaka ima niz necivilizovanih kolonija i zavisnih zemalja, mnogima izgleda kao najzakonitiji razvoj savremenih tendencija i uz takav razvoj, koji bi nam ulio najviše nade za stalan mir na solidnoj bazi inter-imperijalizma".

Ultra-imperijalizam ili nad-imperijalizam Kaucki je nazvao ono, što je 13 godina pre njega Hopson nazvao inter-imperijalizmom ili medju-imperijalizam. Osim što je smišljena nova premudra reč, zamenjivanjem jedne latinske rečenice drugom, napredak "naučne" misli kod Kauckog sastoji se samo u pretenziji, da se prikaže kao marksizam ono što Hopson opisuje u bitnosti kao licemernost engleskih popova. Posle englesko-burskog rata bilo je sasvim prirodno, da taj visokopoštovani stalež napregne sve sile da bi utešio engleske malogradjane i radnike, koji su izgubili mnogo poginulih u južnoafričkim bojevima i koji su morali plaćati povećane poreze da bi se osigurali što veći profiti engleskim finansijerima. A koja bi uteha bila bolja od te, da imperijalizam nije tako rdjav, da je on blizu inter- (ili ultra-) imperijalizmu, koji je kadar da osigura stalan mir? Ma kako bile dobre namere engleskih popova i sladunjavog Kauckog, objektivni, tj. stvarni socijalni smisao njegove "teorije" je jedan i samo jedan: najreakcionarnije tešenje masa nadama na mogućnost stalnog mira u kapitalizmu, pomoću skretanja pažnje od oštrih protivurečja i oštrih problema savremenosti na lažne perspektive nekakvog tobože novog budućeg "ultra-imperijalizma". Prevara masa – osim toga ništa, - ama baš ništa drugo, nema u "marksističkoj" teoriji Kauckoga.

Ustvari, dovoljno je da jasno uporedimo opšte poznate, nepobitne činjenice, pa da se uverimo koliko su lažne perspektive koje je Kaucki nastojao da sugeriše nemačkim radnicima (i radnicima svih zemalja). Uzmimo Indiju, Indo-Kinu i Kinu. Poznato je da su te tri kolonijalne i polukolonijalne zemlje sa stanovništvom od 6-7 stotina miliona duša podvrgnute eksploataciji finansiskog kapitala nekoliko imperijalističkih sila – Engleske, Francuske, Japana, Sjedinjenih Država itd. Uzmimo da te imperijalističke zemlje sklope saveze, jedna protiv druge, sa ciljem da odbrane ili prošire svoje posede, interese i "sfere uticaja" u pomenutim azijskim državama. To će biti "inter-imperijalistički" ili "ultra-imperijalistički" savezi. Uzmimo da sve imperijalističke države sklope savez u svrhu "mirne" podele pomenutih azijskih zemalja – to će biti "internacionalno-ujedinjeni finansiski kapital". Stvarne primere takvih saveza imamo u istoriji XX veka na primer u odnosu velikih sila prema Kini. Pita se, da li se "može" pretpostaviti, uz uslov da se sačuva kapitalizam (a Kaucki pretpostavlja upravo taj uslov), da takvi savezi ne bi bili kratkotrajni? Da u njima ne bi bilo trvenja, sukoba i borbe u svakakvim i u svim mogućnim oblicima?

Dosta je samo jasno postaviti pitanje, pa da se na njega ne može drugačije odgovoriti osim odrečno. Jer se u kapitalizmu ne može zamisliti druga baza za podelu sfera uticaja, interesa, kolonija itd. osim snage učesnika u deobi, snage opšte-ekonomske, finansiske, vojne itd. A snaga tih učesnika u deobi menja se nejednolično jer u kapitalizmu ne može biti ravnomernog razvitka pojedinih preduzeća, trustova, industriskih grana, zemalja. Pre pola veka Nemačka je bila šaka jada, ako njenu tadašnju kapitalističku snagu uporedimo sa snagom tadašnje Engleske; isto tako – Japana u poredjenju s Rusijom. Zar se "može" pretpostaviti, da će za 10-20 godina ostati nepromenjeni odnosi izmedju imperijalističkih velikih sila? Apsolutno se ne može pretpostaviti.

Stoga su "inter-imperijalističke" ili "ultra-imperijalistički" savezi u kapitalističkoj stvarnosti, a ne u vulgarnoj malogradjanskoj fantaziji engleskih popova ili nemačkog "marksiste" Kauckog – u kakvoj god se formi sklopili, bilo u obliku imperijalističke koalicije protiv druge imperijalističke koalicije, bilo u obliku sveopšteg saveza svih imperijalističkih sila – neizbežno samo "predasi" izmedju ratova. Mirni savezi pripremaju ratove, a i sami nastaju iz ratova, uslovljavajući se medjusobno, radjajući promenu oblika mirne i nemirne borbe, iz jedne te iste baze imperijalističkih veza i uzajamnih odnosa svetske privrede i svetske politike. A premudri Kaucki, da bi umirio radnike i pomirio ih sa socijal-šovinistima koji su prešli na stranu buržoazije, razdvaja iz jedinstvenog lanca jednu kariku od druge, razdvaja današnji mirni i "ultra-imperijalistički", čak "ultra-ultra-imperijalistički" savez svih velikih sila radi "smirivanja" Kine (setite se gušenja bokserskog ustanka) od sutrašnjeg nemirnog sukoba koji priprema prekosutra opet "mirni" opšti savez za podelu recimo Turske itd., itd. Namesto žive povezanosti naroda imperijalističkog mira i perioda imperijalističkih ratova, Kaucki pruža radnicima mrtvu apstrakciju, da bi ih pomirio s njihovim mrtvim vodjama.

Amerikanac Hil u predgovoru svoje "Istorije diplomatije u medjunarodnom razvitku Evrope" ističe ove periode najnovije istorije diplomatije: 1) era revolucije; 2) ustavni pokret; 3) era "trgovačkog imperijalizma"⁽¹¹⁰⁾ naših dana. A jedan pisac deli istoriju "svetske politike" Velike Britanije od 1870 g. na četiri perioda: 1) aziski (borba protiv kretanja Rusije u Srednjoj Aziji u pravcu Indije); 2) afrički (otprilike 1875 do 1902 – borba protiv Francuske radi podele Afrike, - "Fašoda" 1898 – umalo što nije došlo do rata s Francuskom); 3) drugi aziski (ugovor s Japanom protiv Rusije) i 4) "evropski" – uglavnom protiv Nemaške.⁽¹¹¹⁾ "Politička čarkanja prethodnica razvijaju se na finansiskoj osnovi", - pisao je još 1905 g. bankarski praktičar Riser, - ukazujući na to kako je francuski finansiski kapital, operišući u Italiji, pripremao politički savez tih zemalja, kako se razvijala borba Nemačke i Engleske radi Persije, borba svih evropskih kapitala radi zajmova Kini i dr. Eto to je ona živa stvarnost "ultra-imperijalističkih" mirnih saveza u neraskidivoj vezi s prosto-imperijalističkim konfliktima.

Kauckijevo zabašurivanje najdubljih protivurečja imperijalizma, koje se neizbežno pretvara u polepšavanje imperijalizma, nije bez posledica i za kritiku političkih svojstava imperijalizma koju daje taj pisac. Imperijalizam je epoha finansiskog kapitala i monopola koji svagde unose težnje za gospodstvom, a ne za slobodom. Rezultat tih tendencija je reakcija na celoj liniji, ma kakvo bilo političko uredjenje, krajnje pooštrenje protivurečja i na tom području. Osobito se zaoštrava i nacionalno potlačivanje i težnja za aneksijama, tj. za rušenjem nacionalne nezavisnosti (jer aneksija nije ništa drugo, nego rušenje samoodredjenja nacija). Hilferding pravilno ističe vezu imperijalizma sa pojačavanjem nacionalnog tlačenja: "Što se tiče nanovo otvorenih zemalja, - piše on, - kapital koji se tamo uvozi pojačava ta protivurečja i izaziva protiv došljaka sve jači otpor naroda, kad se budi nacionalna svest; taj otpor može lako prerasti u opasne mere uperene protiv inostranog kapitala. Iz temelja se revolucionarišu stari socijalni odnosi, ruši se hiljadugodišnja agrarna izolovanost "izvan-istoriskih nacija", one se uvlače u kapitalistički vrtlog. Sam kapitalizam malo pomalo daje pokorenima sredstva i načine oslobodjenja. I oni ističu onaj cilj koji je nekada za evropske nacije bio nešto najviše: stvaranje jedinstvene nacionalne države, kao orudja ekonomske i kulturne slobode. Taj pokret za nezavisnost preti evropskom kapitalu u njegovim najdragocenijim područjima eksploatacije, koja obećavaju najsjajnije perspektive, i evropski kapital može održavati svoje gospodstvo samo tako, da stalno pojačava svoje vojne snage".⁽¹¹²⁾

Tome treba dodati, da ne samo u novootvorenim, nego i u starim zemljama imperijalizam dovodi do aneksija, do jačanja nacionalnog ugnjetavanja, pa prema tome, i do sve jačeg otpora. Protestujući protiv pojačavanja političke reakcije koju vrši imperijalizam, Kaucki ostavlja u zasenku pitanje, koje je postalo osobito aktuelnom, pitanje o nemogućnosti jedinstva sa oportunistima u eposi imperijalizma. Protestujući protiv aneksija on svojim protestima daje takav oblik, koji je najmanje uvredljiv za oportuniste, i koji oni mogu najlakše prihvatiti. On se obraća neposredno nemačkim slušaocima i za sve to zabašuruje upravo ono najvažnije i svakidašnje, na primer, da je Elzas i Lotaringija aneksija koju je izvršila Nemačka. Da bismo ocenili to "zastranjenje misli" Kauckoga, uzmimo jedan primer: recimo da Japanac osudjuje aneksiju Filipina koju su izvršili Amerikanci. Pita se, hoće li mnogi poverovati, da on to čini iz neprijateljstva prema aneksijama uopšte, a ne iz želje da sam anektira Filipine? I zar nećemo morati priznati, da se "borba" Japanaca protiv aneksija može smatrati iskrenom i politički-poštenom samo u tom slučaju, ako on ustaje protiv aneksije Koreje koju je izvršio Japan, ako zahteva slobodu otcepljenja Koreje od Japana?

I teoretska analiza imperijalizma kod Kauckog i njegova ekonomska, a isto tako i politička kritika imperijalizma skroz su prožete duhom zabašurivanja i izgladjivanja najbitnijih protivurečja, duhom koji se apsolutno ne može pomiriti s marksizmom, težnjom da se u evropskom radničkom pokretu po svaku cenu sačuva uzdrmano jedinstvo s oportunizmom.

Sledeći poglavlje

Vladimir Ilič Lenjin internet arhiva