Napisano:
Izvor: Anarhosindikalistička
konfederacija
Online verzija: novembar 2007.
Transkripcija/HTML: Anarhosindikalistička
konfederacija
Ritam života odvija se u znaku neprestanog narušavanja i ponovnog uspostavljanja unutarnje ravnoteže među suprotnim tendencijama. Vječiti nagon za čuvanjem i učvršćivanjem postojećeg u stalnom je sukobu s težnjom za novim, nepoznatim. Ovo je unutarnji sadržaj životnog pulsiranja, bilo da se radi o razvoju vrsta, pitanju novog načina studija na fakultetima, ili o konfrontiranju najsuptilnijih metafizičkih problema.
U skladu s ovim psiholozi kažu da su strah i
znatiželja dva bitna instinkta ljudskog individualnog života. Prvi instinkt se
očituje u želji za stabilnošću, a drugi u želji za novim iskustvom. Ova
situacija se manifestira i na nivou socijalne kontrole, odnosno odgoja, koji se
odvija u formi dualiteta dviju suprotnih tendencija: jedna označava težnju da se
uguši svaki novi stav koji nije u harmoniji s postojećom socijalnom
organizacijom, a druga je usmjerena na destrukciju postojećeg i osvajanje
novog.
Ako razmatramo društvo u razvoju, onda ćemo se
brzo uvjeriti da postoje čitave etape, u kojima dominira rutinska djelatnost, za
razliku od drugih koje su ispunjene mnogim stvralačkim promjenama. Prema Maxu
Weberu polarnost između volje
i razuma, ili kako on kaže između volje i rutine jest unutarnja
pokretačka snaga historije. Spontanost je po njegovu mišljenju
akt volje ili vjere, koji nužno stoji u realizaciji s magičnom snagom
ili karizmom velikih historijskih ličnosti. No, da bi se karizmatička
vlast učvrstila, ona se mora pretvoriti u discipliniranu rutinu. U ovom
procesu originalna spontanost vjere postepeno se smanjuje, a rutina se
širi na bazi inercije, podržavana materijalnim interesima grupa,
koje se formiraju oko sistema.
Ne moramo prihvatiti Weberovu teoriju, no ipak
moramo priznati da ona nije čista apstrakcija bez veze sa iskustvenim životom.
Rutinerstvo je suprotno autentičnoj originalnosti. Rutiner djeluje shematski
prema tačno utvrđenoj proceduri. Ovakva je djelatnost sušta negacija slobodne,
žive ličnosti. To je takvo povijanje života u pravcu mehanike, koje redovito
izaziva čuđenje, pa i smijeh. Naime, normalno je da sve što postoji djeluje u
skladu sa svojom prirodom. I kada čovjek naiđe na mehaničku krutost tamo gdje je
očekivao pažljivu spretnost i živu gipkost ličnosti, on reagira smijehom. Ovu
pojavu sjajno je analizirao francuski filozof Bergson, a dobro je poznata
svakome tko ima veze s komičnom pozornicom. Čehov je možda najveći majstor u
prikazivanju suprotnosti. U jednoj njegovoj kratkoj crtici sitni činovnik umire
zbog toga, što je kihuvši nehotice poprskao pretpostavljenog generala. Siže je
na prvi pogled neuvjerljiv, nategnut. U stvari, to je sjajna skica, jer pokazuje
rutinizaciju čovjekove biti, i to na takav način da je jasno kako se ne radi o
nekom izoliranom slučaju, već o jednom nakaradnom društvenom sistemu, koji
stvara psihičko bogalje. Ova suprotnost leži u osnovi romana “Ana Karenjina”.
Tragika ove Tolstojeve junakinje proizlazi upravo iz činjenice, što nije moguće
sabiti život u krute okvire jednog okoštalog sistema.
No, ovdje se može prigovoriti da se navedeni
primjeri uglavnom odnose na prošlost. Ovaj primjer treba očekivati ponajprije od
onih teoretičara, koji smatraju da se moderno društvo po svojim tendencijama
bitno razlikuje od prošlih društava. Kaže se da u suvremenom društvu postoji
rastuća tendencija da se cijeni promjena, za razliku od srednjeg i starog vijeka
koji su više cijenili stabilnost.
Međutim ovim se ništa ne dokazuje, jer nije
nimalo apsurdna pretpostavka, da u današnjim uvjetima sve te ubrzane promjene ne
slabe nego naprotiv jačaju opći trend rutinizacije. Što je društvo tehnološki
savršenije, ima ono sve više takvih članova koji su stavljeni u situaciju
privikavanja na određene jedinice ponašanja koje se ponavljaju. Ovim smo u
stvari rekli da je tehnički progres praćen procesom birokratizacije, koju
teorijski možemo tretirati kao tendenciju da se živo rasuđivanje svede na
mehaničku rutinu. Ova se tendencija ispoljava na razne načine, no njen
najopćenitiji oblik sadržan je u kretanju, koje teži da živu ličnost potpuno
uklopi i poistovijeti s organizacijom ili sistemom života. Može se reći da se
ličnost deformira i unakazuje uslijed hipertrofije racionalnosti na račun drugih
čovjekovih svojstava. Ovako hipertrofirana racionalnost prerasta u
racionalizaciju, to jest ona nije više svojstvo ličnosti nego osobina sistema.
Znanstveni eksperiment koji djeluje precizno i hladno poput stroja u principu se
ne razlikuje od manualnog radnika, koji je u uvjetima socijalizacije prisiljen
da cijelu svoju ličnost sabija u jednu djelomičnu operaciju. On je na putu da
živu zbilju zamjeni mrtvim intelektualnim shemama i da pri tom vjeruje kako
postoji bitna superiornost racionalnog nad nagonskim, životnim. A u stvari on
ide linijom manjeg otpora, jer je, kako to umjesno primjećuje A. Huxley, lakše
imati obimna znanja o, recimo, državnoj upravi ili historiji umjetnosti i imati
duboke ideje o sociologiji i metafizici nego znati osobno i intuitivno mnoge
stvari o svojim bližnjima i imati zadovoljavajuće odnose sa svojim prijeteljima,
znancima, svojom ženom i djecom. Huxley dodaje da danas prevladava suprotno
mišljenje zbog toga, jer je cjelokupna moderna civilizacija zasnovana na ideji,
da je ograničena djelatnost, koja određuje čovjeku njegovo mjesto u društvu,
važnija nego cijeli čovjek, ili bolje reći jeste cijeli čovjek, budući da je sve
drugo tobože neznatno ili čak potpuno irelevantno.
Svakako da najviše zabrinjava činjenica što
ovi stavovi tendiraju da se prošire na cijelo društvo. Birokratizacija društva,
sindikata, organizacija za razonodu i gotovo svih drugih oblika
privatnog udruživanja vodi k posvemašnjoj rutinizaciji. U visokorazvijenim
zemljama činovnik postaje dominantni društveni tip. Kao i politički birokrat, on
je izgubljen i potpuno smeten kada se nalazi izvan svog mjesta u sistemu. On se
petrificira u postojećim oblicima i gubi sposobnost za spontanu i kreativnu
djelatnost. U ovakvoj situaciji razvija se poseban tip racionalnosti u kojem su
glavne kategorije preciznost, stabilnost i brzina operacija. Da se prije svega
radi o stabilnosti i usavršavanju sistema, a ne o čovjeku, vidi se i po tome što
se u ovakvim uvjetima razvijaju zatvoreni zatvoreni, statički sistemi mišljenja.
Drukčije nije ni moguće kada u tvornici, u vojsci, u nauci, - svagdje čovjek
radi poslove za koje ne zna kuda vode. Sasvim je jasno da ovakav tip
racionalnosti guši slobodu pojedinca. Ovdje se možemo osloniti na solidne
analize američkog sociologa Millsa, iz kojih proizlazi da visok nivo
racionalizacije i tehnologije ne vodi visokom nivou ni inteligencije ni slobode.
Ne samo da se rad šablonizira te iziskuje sve manje slobode i stvaralaštva, nego
i sama ličnost ulazi u “radne sposobnosti” kao njihov bitni sastavni dio pa se
kupuje i prodaje kao roba. To drugim riječima znači da za uspijeh u životu nije
toliko važno zbiljsko znanje, koliko sposobnost snalaženja, to jest poslušnost
prema nadređenima i manipuliranje s podređenima. Striktna racionalna disciplina
sve više postaje nuždan preduvijet efikasnog funkcioniranja kompleksnog sistema.
Zbog toga obrazovanje u sve većoj mjeri poprima formu rutinskog treninga, koji
nije u skladu s prirodnim, spontanim ritmom individuuma, nego je nametnut od
strane društvenog organizma.
Čime se u posljednjoj liniji objašnjava ovo
povijanje života u pravcu mehanike? Što leži u osnovi tendencije koja pretvara
ličnost u pasivnu masu, u prostu materiju pomoću koje organizacija ostvaruje
svoje zamisli? Može li se u ovom slučaju primijeniti organicističko gledište, koje polazi od
tvrdnje da je život individuuma samo djelić cjelokupnog života svemira i ništa
više? Moramo li u skladu s ovim prihvatiti pretpostavku o permanentnoj
nesposobnosti ljudskih bića da žive i rade zajedno bez sistema prinude?
Prihvaćanje ove pretpostavke otkriva stravičnu
viziju društva, koju je Alfred Weber skicirao neposredno pred izbijanje prvog
svjetskog rata. On govori o “gigantskom aparatu”, koji sve više zahvaća one
djelove egzistencije koji su ranije bili slobodni i prirodni i kako ih apsorbira
u biroe, odjele i pretince. Širi se strast za shematizacijom i krutošću, koja je
očito tuđa individualnom, sputanom životu. Gigantski kalkulator povija život u
pravcu bezdušne koordinacije koja guši kreativnu djelatnost. Preostaje mogućnost
bježanja u sebe samog, to jest čovjek koji je upleten u sistem pokušava da ga
prevlada na unutarnji način kroz duhovni otpor. No, upravo ovdje izranja
zastrašujuća činjenica, da ljudi kapituliraju pred aparatom psihološki, da se
oni uvlače u njegove biroe, odijele i pretince, tražeći toplinu i prikladno malo
mjesto i da oni puze pred vođama koji im pokazuju put od jednog takvog toplog
mjesta do drugog. Duša se grči u strepnji da ne bude ispuštena, nadajući se da
će ostvariti karijeru u okviru aparata.
U ovakvim uvjetima unutarnji duhovni otpor
pojedinca potpuno je beznačajan. To su male izolirane subjektivne tragedije,
koje nemaju objektivnog efekta. Kaže se: kvalificirani kompozitor, zaposlen u
reakcionarnom uredu, da bi mogao živjeti, prilagođava svoj posao zahtjevima
reakcije. U srcu ostaje on sasvim drukčiji. Ili: njemački socijalisti bili su
disciplinirani vojnici Wilhelmove armije usprkos činjenici da su njihove
subjektivne vrijednosti bile revolucionarni marksizam. Ovi primjeri jasno govore
da jedinstvo “općih vrijednosti” nije nuždan preduvijet za funkcioniranje
društvenih sistema. Ta je kao na galiji koju pokreću privezani robovi-veslači.
Disciplinirani pokreti veslača svode svaki zaveslaj na šaraf u mašini. Rijetko
je potrebno nasilje nadglednika. Robovi ne moraju biti svjesni pravca kojim se
brod kreće. Oni su prisiljeni da skladno veslaju.
Usporedba ipak nije besprijekorna. U robovskom
sistemu dominiraju metode fizičkog nasilja, dok su u suvremenim uvjetima glavna
sredstva psihološke manipulacije. Od roba se nije tražilo da dobrovoljno
prihvaća gubitak slobode, dok suvremeno birokratsko “glajhšaltovanje” polazi od
koncepcije “veselog robota”, koji dobrovoljno usklađuje svoje pokrete sa zahtjevima
sistema. Bitno je postići da ljudi žele ono, što se od njih očekuje i
traži.
Ne treba se nimalo čuditi što umjetnici i
intelektualci uopće pružaju daleko veći otpor ovom procesu nego manuelni
radnici. Ovo je u skladu s prirodom same stvari. Intelektualac nužno transcendira
danost, što znači da je on u neprestanoj svojevrsnoj pobuni protiv svih
konformističkih stereotipa, koji umrtvljuju život. Čim se on u potpunosti
zadovolji s određenom alternativom, samim time on iznevjerava svoju bit, koja
se sastoji u težnji da se ostvaruje nove, više ljudske mogućnosti. (kada ovdje
upotrebljavam ovaj termin, onda to radim u njegovu najširem ontološkom značenju.
To znači da pod izrazom intelektualac nemam u vidu određen društveni sloj, koji
se izdvaja svojim obrazovanjem ili položajem u društvu, već svakog čovjeka kod
kojeg dominira težnja da svoj intelekt koristi na spomenuti način.)
Rezultat je ovog sukoba činjenica da se u
suvremenim uvjetima naglog tehničkog napretka rapidno smanjuje broj slobodnih
intelektualaca i raste broj eksperata. Čovjek koji živi za ideje, a ne od ideja,
pretvara se u ovisnog plaćenog radnika, koji troši svoje najbolje vrijeme radeći
ono što mu se kaže. Mnogobrojne analize pokazuju da je za posljednjih nekoliko
decenija došlo do drastične birokratizacije na području znanosti i kulture. U
skladu s tim od fakulteta se sve više traži da proizvede tehničare kao pretutežu
slobodnim intelektualcima. Teorijska osnova ove orijentacije sadržana je u tezi
o takozvanoj “etičkoj neutralnosti nauke”. Kaže se da nauka uopće ne ide za tim
da utvrdi što je dobro i vrijedno, odnosno što bi nasuprot onome što jest
trebalo da bude. Nauka ne preporučuje i ne osuđuje ništa, već samo obavještava o
tome kako stvari stoje. Ovim se jasno proklamira odvajanje razuma od volje,
odnosno nauke od politike. Logično je da je ovakav znanstveni radnik redovito
suhi praktičar, empirista. To je ekspert koji poznaje tehnike i koji smatra da
znanost nastaje minucioznim gomilanjem mikroskopskih, kvantitativnih studija. On
je vrlo sklon da brka ono što se proučava s metodama proučavanja. Ovo je
razumljivo, jer kao što je za birokratu svijet ono čime se upravlja, tako je za
birokratiziranog eksperta znanje ono što se mjeri i statistički obrađuje. Kada
pak gledište o ekspertizaciji znanosti zastupa i pokoji naučenjak od formata,
onda je to najčešće rezultat dubokog razočaranja i rezignacije. Tako na primjer
Max Weber kaže: “Pred činjenicom da je slobodno raspravljanje upravo odlučujućih
praktično-političkih pitanja katedri trajno oduzeto, izgleda mi da jedino
odgovara dostojanstvu pretstavnika nauke da šute i o onim vrijednosnim
problemima, o kojima im se ljubezno dozvoljava da raspravljaju.”
Činjenica je međutim da ovaj Weberov savjet
uspiješnije slijede umjetnici nego naučni radnici. Nije nimalo slučajno da je
najveća umjetnost modernog, birokratskog društva intimna, a ne monumentalna.
Kreativni etos koji je nekada obuhvaćao cjelokupne zajednice pulsira ovdje samo
u malim intimnim krugovima, u osobnim ljudskim situacijama, u pijanisimu. Ono
što je neposredno, živo i nepromjenivo, izmiče krutim pravilima standardne
procedure.
Pošto smo problem razmotrili u njegovom općem
obliku, preostaje nam da sagledamo onu njegovu specifičnu formu, u kojoj se mi
neposredno nalazimo, to jest mi na kraju postavljamo pitanje:
-Kakva je situacija u ovom pogledu na našem
domaćem jugoslavenskom terenu?
Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da
problem o kojem je riječ nije u nas naročito aktualan, i to zbog slijedeća dva
razloga:
1.
birokratsko-tehnicistička rutinizacija života problem je visokorazvijenih
industrijskih zemalja, među koje našu zemlju ne možemo ubrojiti.
2.
birokratsko-tehnicistička rutinizacija nije niša drugo nego nesputano širenje
onih trendova koji postoje isključivo u kapitalističkom društvu.
Tačno je da Jugoslavija ne spada među visoko
razvijene industrijske zemlje, no ona sigurno spada u zemlje među zemlje s
najbržim tempom industrijalizacije. Baš zbog toga postoji u nas pojačana
tendencija prema rutinizaciji kao preduvijetu bržeg tehničkog napretka. Što se
tiče drugog razloga, danas je već dovoljno praktički i teorijski dokazano da
birokracija nije isključivo instrument buržoazije ili sistem kapitalizma.
Štoviše, ona postizava goleme razmjere i savršenstvo tek u uvjetima potpune
likvidacije privatnog vlasništva. Staljinizam je razvojem moćnog birokratskog
aparata sveo čovjeka na standardni zamjenjivi dio šire organizacije i na taj
način doveo do tako totalnog umrtvljenja čitavih oblasti stvaralaštva, da će
biti potrebni čitavi deceniji kod dođe do ponovnog oživljavanja.
Budući da je naša zemlja otvorena i prema
Istoku i prema Zapadu, može ona nesumnjivo biti interesantna kao mjesto na kojem
se ukrštavaju razni utjecaji. No, što je možda još važnije za problem o kojem
govorimo, svi se ti utjecaji u nas prelamaju u jednoj specifičnoj strukturi,
koja izrasta iz naše revolucije, a u svijetu je poznata kao jugoslavenski put u
socijalizam. Zbog toga, što je logično, i sama suprotnost o kojoj je riječ
porima kod nas specifičan oblik.
Ako i dalje ostanemo na nivou općih modela ili
uzora i ako samo pokušamo osvijetliti i sagledati njihovu suprotstavljenost,
onda ćemo se brzo uvjeriti da je ona u našim rukama svjesno potencirana. Naše
kretanje ima takav oblik koji zaoštrava ovu kontroverzu i stoga nam se čini da
je bitna suprotnost naše epohe sadržana u opreci koja postoji između
birokratizma i samoupravljanja. U birokratskom društvu sve većoj racionalizaciji
organizacije odgovara sve veći idiotizam pojedinaca. U samoupravnom društvu
slobodan razvitak svakog pojedinca uvjet je slobodnog razvitka za sve.
Na konkretom empirijskom planu govorimo o
opreci između činovnika (eksperta) i slobodne ličnosti.
Činovnik (funkcionar) vrši funkciju. On
funkcionira bez mržnje i ljubavi. Idealan je tip ovakvog “aparatčika” onaj koji
je uspio da potpuno “stavi u zagrade” sve ljudsko i da djeluje precizno poput
stroja. Najveće savršenstvo ovakvog funkcioniranja postigli su uzorni članovi SS
organizacije. Njihov glavni argument pred sudom za ratne zločine jest pozivanje
na razliku koja postoji između odgovornog lidera i neodgovornog birokrate. Za
birokratu postoji samo pitanje, da li je tačno izvršio zadatak, to jest, da li
se potpuno uklopio u ritam mehanizma, da li je adekvatno izvršio svoju funkciju
(problem Eichmann).
Ovom birokratskom upravljanju od strane drugog
mi suprotstavljamo samoupravljanje. Stvaramo viziju društva u kojem će se čovjek
postepeno oslobađati od zapreka, koje sputavaju njegovu samosvojnost i slobodu.
Otvaramo perspektivu koja će omogućiti da se ličnost postepeno izdvaja iz
parcijalnih uloga za koju je prikiva uloga rada i da tako postane cjelovita. To
znači da težimo takvoj situaciji, u kojoj ljudi dakako neće prestati da vrše
razne funkcije, ali će međusobno prvenstveno komunicirati kao ljudi, a ne
kao sastavni djelovi mehanizma, u kojem vrše funkciju u skladu s onim što se od
njih očekuje.
Ukratko, riječ je o nastojanju da funkcionara
zamjeni ličnost.
Da je ovo bitno, može se i empirijski
dokazati, jer istinsko samoupravljanje postoji samo u onim radnim i životnim
zajednicama, gdje ljudi komuniciraju kao ličnosti, to jest gdje se bitna pitanja
pošteno i odgovorno rješavaju. Tamo gdje pojedinci samo preuzimaju uloge
upravljača i gdje prema tome djeluju prije svega kao sastavni dijelovi aparata,
nitko se bitno ne mijenja, jer se i u njih nužno razvijaju birokratske
osnove.
Međutim ovdje je moguć prigovor, i to u okviru
iste one sheme, koju smo stavili u osnovu našeg izlaganja. Može se naime poći od
teze, da se u društvu etape stvaralaštva izmjenjuju s etapama rutinizacije, i u
skladu s ovim može se pretpostaviti da smo mi u Jugoslaviji ušli u etapu
institucionalne materijalizacije ideje. To znači da nam više nije potrebna
slobodna, nesputana ličnost, već su nam potrebni ljudi kao nosioci tačno
odeređenih funkcija. Ako je skica gotova i ako smo se složili da je treba
ostvariti, onda je potrebno da se na njenoj osnovi razradi čvrsta organizacija,
da se podjele uloge i da se bez diskusije pređe na posao. Sama situacija
zahtijeva od ljudi da se priviknu na “određene jedinice ponašanja koje se
ponavljaju”. Tačno se na primjer zna, šta spada u “američki način života” i u
skladu s ovim od ljudi se traži da igraju svoje društvene uloge onako kako se to
od njih društveno očekuje. Na sličan način postupa se u svakom društvu, koje
smatra da je ostvarilo svoju revoluciju i da se nalazi u fazi stabilizacije na
dostignutim pozicijama.
Iz ove teze u našim uvjetima moguće je izvesti
slijedeća dva glavna alternativna zaključka:
1. u cilju brzog napretka treba učiniti sve
što je potrebno kako bi slobodnim djelovanjem ekonomskih zakona nedisciplinirane
mase naroda što prije prošle kroz surovu školu naučne organizacije rada bez čega
nema visokog standarda, pa prema tome ni socijalizma.
2. staljinizam je nuždan oblik političke
organizacije u privredno zaostalim socijalističkim zemljama, koja nisu prošla
kroz stadij razvijene građanske demokracije.
Oba ova zaključka svode se u biti na isto: na
stvaranje moćne organizacije, u kojoj će snaga kompleksnog rutinskog rada biti
praćena sve manjom slobodom ličnosti.
Pošto smo navedenu tezu na ovaj način
rasčlanili i sveli na njenu osnovu, jasno nam je da je ona za nas principijelno
neprihvatljiva. No, ona zato nije prestala postojati kako u odnosu na društvo,
tako isto i u odnosu na svakog pojedinca, u čemu i jest bit ovog razmatranja.
Čovjek je načelno protiv birokracije, za slobodu, no u stvari “duša se grči u
strepnji da se ne bude ispuštena; ona se uvlači u biroe, odjelenja,
pregrade”.
Jasno nam je da prijelaz od funkcionara, koji
se skriva iza aparata i organizacije prema slobodnoj ličnosti, koja smjelo
djeluje i snosi odgovornost, jest neophodan uzor u našem kretanju naprijed.
No tehnički proces sve više učvršćuje mrežu sveopće zavisnosti i potlačenosti. Kako, na koji način stvarati osnovu za prevladavanje ovih dviju dijametralno suprotnih tendencija našeg vremena? Ovo je bitno pitanje, koje se nikako ne može zaobići u diskusiji o problemu, koji je sadržan u naslovu ovog izlaganja.