Napisano:
Izvor: Anarhosindikalistička
konfederacija
Online verzija: novembar 2007.
Transkripcija/HTML: Anarhosindikalistička
konfederacija
Ima jedna stara anegdota u kojoj se priča o
grupi mladića koji su bahato ušli u Akademiju. I već s vrata upitaše: Tko je
onaj stari? Čuvar škole im dostojanstveno odgovori: Ono je čuveni Ksenokrat.
Dođe do male zabune, ali ipak jedan upita: A šta on to radi? Opet dobi
dostojanstven odgovor: On sa svojim učenicima istražuje istinu. Tada jedan
upita: A kada će je primjeniti? U toj anegdoti rečeno je sve. Teškoće su velike.
Ako je filozof već ostario, a još nije našao istinu, šta je onda sa istinom. Ne
znači li to da je živio bez istine? Ako ima nade da se istina nađe makar i u
starosti, što to vrijedi, jer pitanje je opravdano – a kada će je upotrijebiti?
Anegdota o istini sadrži bit problema. Istinu nitko nema u gotovu, kao na
primjer komad novca, koji bi se iz jedne ruke preuzeo u drugu. Tom analogijom
Hegel je izrazio problem metodološkog pristupa u istraživanju istine. Sadržaj
istine ne može postati apsolutan, a kao relativan nužno se mijenja. Ta stalna
promjena u pojmu istine sadrži povijesnu obavezu.
Filozofsko razmatranje istine mora uvijek u
sebi nositi princip, koji su stari filozofi zvali bios theoretikos. To je
Seneka preveo sa vita contemplativa. Kasniji crkveno-asketski prizvuk tog
pojma nema veze s prvobitnim značenjem tog određenja, jer filozofija je i
aktivna i kontemplativna. To je izrazio i Seneka (Ep. 95, 10). Bios theoretikos
znači misaoni odnos prema bitku, dakle prema totalitetu. To je oblik duhovne
aktivnosti ili filozofski život, kako je rekao Aristotel. Ako bi se termin
istina zadržao samo kao oznaka pojma (mišljenja) i stvari, što bi onda bila
istina u filozofskom smislu? To je problem kojim se posebno bavio Hegel. Ako je
istina samo podudaranje predstave s predmetom, kako ćemo, pita Hegel, nazvati
to, što je predmet i cilj filozofije? Na to pitanje može se odrediti samo
apstraktno. Hegel kaže da je u filozofskom smislu istina to, da se neki sadržaj
podudara sa samim sobom. Prenijeto na društvo i povijest – to bi značilo
jedinstvo teorije i prakse.
Filozofsko razmatranje istine zanimljivo je u
sadržajnom pogledu već i po samom terminu. O tome su prvi razmišljali grčki
filozofi. Grčka riječ aletheia (istina) etimološki znači ono što nije skriveno.
U svijetu bitka skrivenosti je subjektivni način odnosa prema stvarnosti.
Čovjekovo mišljenje o stvarnosti je put i način tumačenja i otkrivanja bitka.
Istina kao neskrivenost predmeta isto je što i znanje o predmetu. Otkrivanje
skrivenosti znači dovođenje objekta u sferu subjekta (u teoriji i praksi). Objekt
postaje povijestan, očovječen. Svaki stupanj otkrivanja je stupanj očovječenja
bitka. Sve što je izvan područja ljudskog djelovanja i mišljenja stoji izvan
horizonta svijesti, pa stoga za subjekt nije ni skriveno ni otkriveno. Ta
razlika je može se uspostaviti tek prema nečemu što je naš predmet (=pred-met), što je ispred nas u
povijesnom zbivanju i u procesu očovječenja. Tako doveden predmet može za nas
biti otkriven ili skriven, ali za sebe taj predmet nije ni jedno ni drugo. Kategorija skrivenosti i neskrivenosti
seže toliko koliko se prostire horizont očovječenja u svijetu bića. Povećanje
opsega i sadržaja očovječenja (u bitku) uvjetovano je načinom i mogućnošću
ljudske egzistencije. Stoga možemo reći da je povijesnost osnova svakog ljudskog
djelovanja uopće. Povijesnost i bitak niti se podudaraju niti se mogu
isključiti. Njihov je odnos međusobno osvajanje i uzajamnog djelovanje.
Osvajanje u bitku je proširenje i suženje istodobno (tj. proširenje očovječenog
bitka i suženje sfere skrivenosti).
Grčko-jezično označavanje istine kao nečega
što nije skriveno sadrži u svojoj biti (suštini) opću dijalektiku bitka (tj.
subjekta, objekta i povijesti). Takva dijalektika otklanjala je svaki oblik
fatalizma. Otkrivanje je stvaralačka aktivnost, a takva aktivnost je način egzistiranja čovjeka.
Stoga možemo reći da je istina bit i uvjet ljudskog postojanja uopće.
U filozofiji se mnogo govorilo o zabludama u
kojima se može naći ljudsko mišljenje. Počevši od Platonovih ljudi u pećini pa
do savremenih eshatoloških iluzija (ne samo u teologiji, već i u praksi). Tema u
pravom i krivom mišljenju je otvoreno pitanje.
Ljudi ne žive bez pretpostavke. Ako to
zaboravimo i počnemo govoriti kao da to tako nije, onda svoje iluzije primamo
kao zbiljnost. Od mogućih pretpostavki – koje vrijede kao zbiljnost, najveća je
opasnost dresura mišljenja (Njemačka riječ: dressieren znači: obučiti,
ukrotiti, dotjerati, a nastala je od francuske riječi: dresser, a to potječe od
latinskog: directus, vidi dirigo, iz dis+rego=ispraviti, na pravac postaviti).
To je ukroćeno mišljenje u kojem se gubi čovjekov individualitet. Općenito
dresura se postiže na taj način, da se nešto čini što je u biti protiv prirode
dotičnog bića. Na primjer ptica
treba da pjeva tada kad to hoće njen gospodar. I ljude se može dresirati. Oni
tada rade i misle na način na koji su uvježbani. Dresure je bilo uvijek. To je
način ljudskog otuđenja u kojem čovjek prestaje biti slobodno, a time i
stvaralačko biće. Dresirani čovjek samo je po imenu čovjek. U zbiljnosti on je
kao Platonova sjena, tj. odraz i oponašanje svojih uzora. Takav način
egzistiranja znači povredu ljudskog bića u čovjeku.
Dresiranost kao sadržaj zbiljnosti, povijesti
i duha može se u biti svesti na dvije vrste. Postoji: 1. religiozna i 2.
egzistencijalna (birokratska) dresiranost. Struktura odnosa potpuno im je
ista. Razlika je samo u tome što se u prvoj vrsti dresure predmet proširuje i u
eshatologiju, a u egzistencijalnoj dresuri, egzistencija je ovozemaljska. Stoga
možemo reći da je dresura (i u prvom i u drugom području) nekritički i nemisaoni
odnos prema svome uzoru. Dresura kao određena struktura mišljenja i egzistiranja
u biti ostaje religiozni odnos. To je u prvom slučaju religiozni odnos prema
bogu, kao oblikovanom najvišem biću, a u drugom slučaju religiozni odnos prema
društvu i društvenim institucijama, što znači da se vjeruje u njihovu
nepogrešivost. Da je to u biti ista struktura mišljenja i način odnosa može se
pokazati na mnogo primjera. Pogledajmo neke tekstove.
U Starom Zavjetu Bog govori Hebrejima o svojoj
moći i opominje ih da ne bi trebalo da zaborave ono što on sve može učiniti. U
testu proroka Isaije (45, 5-7) piše: “Ja sam Gospod, i nema drugoga, osim mene
nema Boga; opasah te premda me ne znaš. Da bi poznali od istoka sunčanoga i od
zapada da nema drugoga osim mene; ja sam Gospod i nema drugoga. Koji pravim
svjetlost i stvaram mrak, gradim mir i stvaram zlo: ja gospod činim sve to”. – A
u knjizi proroka Amosa (3, 6) piše: “Hoće li truba trubiti po gradu, a narod da
ne dotrči uplašen? Hoće li biti nesreće u gradu, a Gospod da je ne učini?” –
Prema tome autoritet božje moći mora biti neosporan. On je Bog i osim njega nema
bogova. On stvara svijetlo i mrak, mir i zlo. Ništa se ne može bez njega
dogoditi. Taj isti problem autoriteta i težnje za apsolutnošću našao je svoju
primjenu u nedavnoj prošlosti, u fašističko-nacističkoj diktaturi i u
staljinskom kultu ličnosti. To znači da zemaljski bogovi stvaraju isto, tj. sve
ono, što je hebrejski bog govorio za sebe.
Osnovno je da se utvrdi kakav odnos treba da
bude prema autoritetu. Kakve i koje pouke mogu biti korisne? U Matejinom
evanđelju piše (4, 10): “Gospodu Bogu svojemu klanjaj se i njemu služi”. To je
kao ideal saopćeno već u petoj knjizi Mojsijevoj (6, 13): “Gospoda Boga svojega
boj se, i njemu služi, i njegovim se imenom kuni”. To je u mnogo čemu i
egzistencijalno pravilo. Klanjanje bogu postaje općenito religiozni problem, jer
bog sve može bez razlike gdje sjedi, da li na nebu ili na bilo kojoj bližoj
udaljenosti. Tko sluša gornje upute ima potpuni osjećaj sigurnosti u odnosu na
postavljeno biće. Apostol Pavle u poslanici Rimljanima (8, 28) piše
vjernicima: “A znamo da onima koji
ljube Boga sve ide na dobro…” U poslanici Efešanima ta se misao razrađuje kao
problem nasljedstva i to po božijoj naredbi. Tko boga ne ljubi sam sebe
upropaštava. Stoga poznati boga ne bi smjelo biti teško, a postavlja se i kao
nužno, jer o tome ovisi i mnoga egzistencija (u religiji – eshatološka, a u
stvarnosti – konkretna). Na tom principu zasnovana je crkvena hijerarhija. U
biti na istom odnosu počiva i politička birokracija (bez obzira na sistem). U
slijedu hijerarhije niži zasniva svoje pravo na postojanju višeg. U svojoj
praksi on se uvijek poistovjećuje s vrhom. To je neizbježno, jer u protivnom,
cijeli takav odnos dovodi sebe u opasnost. Stoga je razumljiva i dilema
Pirandellova junaka koji po gradu pali svjetiljke i pita, da li je on sada, dok
pali svjetiljke, samo on taj koga stoga svi mogu ismijavati, ili je on tada dio
vlasti kao službenik uopće? A kao takvog nitko ga ne bi smio dirati, jer vlast
je vlast.
Crkvena hijerarhija poistovjećuje sebe s
voljom Krista, kao što se i niži birokrata ponaša tako u odnosu prema višem
birokratu. U Lukinom evanđelju Isus govori svojim učenicima (10, 16): “Tko vas
sluša mene sluša, tko se vas odriče mene se odriče, a tko se mene odriče, odriče
se onoga koji je mene poslao”. U Mat. 10, 40 taj zahtjev izražen je ovim
riječima: “Koji vas prima, mene prima, a koji prima mene, prima onoga koji me
je poslao” (usp. I Iv. 13, 20). Tim shvaćanjem identitet je postignut i vrijedi
kao obaveza. Ako je netko u to neupućen, dokazat će mu da krivo misli.
Pogledajmo ovaj primjer. Nedavno je u jednom crkvenom glasniku bila
objavljena (povodom papina odlaska u
Bombaj) slika tamošnje djeve Marije (Marija kraljica Indije). Neki čitaoci su se
pobunili protiv takve djeve Marije, te su pisali redakciji tog lista, da im je
ta djeva Marija više nalik na prostitutku iz noćnog lokala, nego na pravu
Kristovu majku. Pitaju: Kad je majka božja nosila turban i toliko nakita? Ti
čitaoci čak pretpostavljaju da se ta slika mogla svidjeti nekom biskupu, i da se
zbog toga objavljuje. Slijedi još jedno pitanje: Ako je to sada prava Marija,
onda su popovi stoljećima lagali, kad su je prikazivali drugačijom. Ta diskusija
veoma je interesantna. U pojedinosti ovdje nije potrebno ulaziti. “Popovi” su u
prilog svog prava odgovorili jasno i glasno što je Krist rekao svećenicima: “Tko
vas sluša, mene sluša; Tko vas prezire mene prezire; a tko prezire mene, prezire
onoga koji je mene poslao”. Tim riječima završava ta diskusija. Neka sada
čitaoci nađu protuargument! Dakle, izlaza nema. Svećenici imaju Krista, a oni
koji pitaju stoje sami za sebe. Stoga treba ostati pokoran. U Markovu evanđelju
(2, 7) stoji ova opomena: “Tko može opraštati grijehe, osim jednoga boga?” U
tekstu Isaije (43, 5) piše: “Ja, ja sam brišem tvoje prijestupe sebe radi, i
grijeha tvojih ne spominjem” (Vidi i Jer. 31, 34). Grijesi i prestupi
svakodnevni su. Nitko ih ne može izbjeći, a može ih oprostiti samo bog. Povijest
je u tom pogledu bila ironična. Funkciju biblijskog boga preuzeli su na sebe svi
mogući silnici koji su određivali ljudske sudbine. Ako su oni nešto rekli, to je
onda bilo dovoljno za različite udese svih onih koji su im bili nepoželjni.
Koncentracioni logor i čistke sadržaj us takva odnosa.
Sovjetske pisce Iljifa i Petrova nije smio
štampati nijedan izdavač. Njihova satira svidjela se Staljinju i tekst je
štampan. A moglo je biti i drugačije. Tada nastupa zavjera šutnje koja se kao
Nietzscheovo vječno vraćanje istoga očituje na svim meridijanima.
Hijerarhijski, odnosno birokratski odnos
saopćava kao način egzistencije i evanđelist Matej. U tekstu 12, 30 navode se
Isusove riječi : “Tko nije sa mnom protiv mene je; i koji ne sabira sa mnom,
prosipa”. Marko (9, 40) piše: “Jer tko nije protiv vas s vama je”. Na tom
principu inkvizicija je imala mnogo posla. Kad se primi parola – “Tko nije sa
mnom, protiv mene je”, kao međuljudski odnos, onda tu zaista nema više
sigurnosti za čovjekova prava i humanizam. Prema gornjem načelu treba se odreći
svih koji griješe (oca, majke, sestre, brata, muža, žene) jer, “tko to ne učini
ne može biti moj učenik” ( Mat. 19, 29: I svaki, koji ostavi kuće ili braću, ili
sestre, ili oca ili mater, ili ženu ili djecu, ili zemlju, imena mojega radi,
primit će sto puta onoliko i dobit će život vječni). To je saopćeno u evanđelju,
a primjenjuvano je često u čovjekovoj mukotrpnoj povijesti. Dresiranost je
siguran put u pokornost. Religiozni čovjek mora znati da je sumnja u vjeru
grijeh. Ni birokratska hijerarhija ne dopušta sumnju. Upute za područje religije
glase ovako: “Kazano je, ne kušaj Gospoda Boga svoga (Lk. 4, 12)”. Kušanje nižeg
odmah se tumači kao sumnja u onoga koji je najviši. Na primjer u 5. Mojsije 6,
16 piše: “Nemojte kušati Gospoda Boga svoga kao što ga kušaste u Masi”. – Svađa
s Mojsijem isto je što i svađa s bogom: “I narod se svađaše s Mojsijem govoreći
– daj nam vode da pijemo. A on im reče: Što se svađate sa mnom? Što kušate
Gospoda? (2 Mojs. 17, 2)”. Svaka pomisao da si se osporavao apsolutni autoritet
nedopustiva je. To je jasno izraženo u Isusovom odgovoru nevjernom Tomi. Isus
govori: “Blago onima koji ne vidješe i vjerovaše (Iv. 20, 29), usp. 1 Petr. 1,
8)”. Mnogima je cilj da ima što manje nevjernih Toma.
Cijeli sistem dresure religiozne i
egzistencijalne zasnovan je na nepokolebljivom vjerovanju u ono što se kaže. Taj
zahtjev postaje jedino moguć u dresiranoj strukturi postojanja. Religiozno i
birokratsko vjerovanje nužno su na istom tlu. To možemo dokazati na definiciji
vjerovanja. U poslanici Hebrejima (11, 1) piše: “Vjera je tvrdo čekanje onoga
čemu se nadamo i dokazivanje onoga što ne vidimo”. U 2 Kor. 5, 7 čitamo: “Jer po
vjeri živimo, a ne po gledanju”. – Nada kao ideal trajanja je ljudska
(egzistencijalna) kategorija. Dokazivanje onoga što se ne vidi znači nesumnjanje
u ono što se ne vidi. Na primjer kada poskupe mnogi artikli, tada se u našoj
štampi često dokazivalo da će se time povećati standard života. Kierkegaard je
rekao: Na drugom svijetu bit će makar ta korist, da ćemo biti pošteđeni od
štampe. No mi taj problem želimo riješiti ipak u ovostranosti.
U vrijeme Staljina proklamiran je početak
prelaza u komunizam. To je isto bio oblik vjerovanja u nešto što se nije
vidjelo. Ali kao kategorija – vjerovanje je dominantno u svakom obliku
dresiranosti. To se uvijek iznova potvrđuje. Na primjer, za vrijeme zasjedanja
ekumenskog koncila u Rimu, vjernici su pažljivo pratili promjene i odluke koje
su se donosile. Neki su bili i zabrinuti da su tu mogu učiniti i kobne pogreške.
Povodom toga mnogi su tražili objašnjena i pitali, da li je moguće, da koncil
pogriješi? Odgovor je bio više nego uvjerljiv. Rečeno je ovo: Koncil ni u kom
slučaju ne može da griješi, jer je u radu Koncila prisutan Sveti Duh. To je
dakle maksimum mudrosti. Bilo bi dobro kad bi samo tu bio sveti duh. No nažalost
tko može reći koliko svetih duhova ima? Još uvijek se sjećamo termina:
nepogrešivo, mudro rukovodstvo i slično. Ako je Koncil nepogrešiv, da li je to i
papa? Kako s tim stoji? Naši teolozi pisali su o tome u crkvenim publikacijama.
Rješenja se nalazi u tome da se utvrdi što je objavljeno, pa prema tome i
istinito. U slučaju neslaganja “konačno i neopozivo sudište je sam Rimski
biskup, nasljednik apostola Petra” (Stoga ni u kom pogledu ne smije se sumnjati
u papu. Jednom čitaocu koji je pitao zašto je uvijek Talijan papa, jedan naš
crkveni glasnik odgovorio je ovako: “Logično jest da je tako. Pa, što onda? Da
li nam je papa nemetnuo talijanske knjige, biskupe, jezik? Gdje se kod nas
zapaža negativan utjecaj pape? Carigradski patrijarh uvijek je Grk, mada se zove
‘vaseljenski’. I kalif je bio uvijek Turčin ili Arapin, iako islam teži da bude
univerzalna religija. I nitko ne diže buku. Papa je glava cijele crkve, ali je i
rimski biskup. Da je sv. Petar udario svoju stolicu u Parizu, papa bi bio
Francuz, da je u Berlinu, bio bi Nijemac. I tada bih želio znati, tko bi se
usudio tražiti da bude drukčije”. Očito nitko tko je dresiran). Iznad toga nema
priziva. Kao analogija uzimaju se vrhovni sudovi u pojedinim državama. No papa
kao čovjek može pogriješiti i mora se za sebe moliti. “Ali se ne može pretvarati
kad sudi o vjeri crkve”. Dakle to treba tako da vrijedi.
Nepogrešive odluke raznih institucija kao
mogućnost i praksa često otežavaju razvoj naše demokracije i samoupravljanja,
koje ponekad znače neodgovornost i samovolju. Birokracija se osjeća sigurna tak
kad sebe uzdigne iznad kritike. Mentalitet birokrate uvijek teži za apsolutnim
jedinstvom i bori se protiv svakog oblika individualizma. Ni u religioznoj ni u
egzistencijalnoj dresuri individualizam nije dozvoljen. U tekstu apostola Pavla
imamo dosta primjera. Rimski retor Menenije Agripa pričao je plebejcima fabulu o
svađi stomaka i udova (tekst kod Livija). Naime plebejci nisu više htjeli
služiti svoje gospodare i odselili su se izvan grada. Menenije kao delegat
Senata uspio je plebejce uvjeriti da se ne mogu sami održati. Kao što bi propali
udovi bez stomaka, a vrijedi i obratno, tako bi se dogodilo i s plebejcima i s
patricijima. Dakle, sve treba da budu jedno tijelo. Tu fabulu interpretirao je
apostol Pavle (1. Kor. 12, 12-25), dokazujući da bi religiozni individualitet
bio najveća opasnost za samu vjeru. Svi moraju jednako misliti, “jer su se svi
napojili istog duha”. Na primjer u 1. Kor. 12, 21 piše: “Ali oko ne može reći
ruci: ne trebaš mi, ili opet glava nogama: ne trebate mi”. 22. “Nego još koji se
udi tijela čine da su najslabiji najpotrebniji su”. 25. “Da ne bude raspre u
tijelu, nego da su udi jednako brinu jedan za drugoga”. 26. “I ako strada jedan
ud, s njim stradaju svi udi, a ako li se jedan ud slavi, s njim raduju se svi”.
27. “A vi ste tijelo Kristovo i udi među sobom”.
Udovi jednog tijela lako nađu na istinu. To je
zbog toga, što se bez pogovora prima ono što je tom tijelu saopćeno. Dileme ne
može biti. Istina je objavljena i stoga apsolutna. Vjernik u to vjeruje, jer on
zna da bez vjere nije moguće ugoditi bogu (već prema tome gdje se bog
nalazi).
Na sudu Pilat pita Isusa da li se osjeća
krivim. Isus kaže da je on došao da svjedoči istinu. “I svaki koji je od istine
sluša moj glas” (Iv. 18, 37). To je Pilata zbunilo i upita: A šta je istina?
Pilat misli u tradicionalnim kategorijama odnosa: subjekt-objekt. Na koji se
način može dokazati, da je istina ono, što se kaže i misli? Dakle, problem je u
tome da istinu treba dokazati. Isus to negira i kaže: “Ja sam put i istina i
život” (Iv. 14, 6).” Dakle istina je tu pred nama u liku jednog čovjeka. Istina
hoda, radi, umara se pa stoga mora i da spava. Kierkegaard je duhovito
ironizirao prezentnost istine u liku bogočovjeka. On je pisao da je moralo biti
strašno sjesti s bogom za isti stol i s njim ručati. A neugodno je bilo s njim i
navečer, jer sigurno je da se nije znao kartati.
Odnos subjekt-objekt prestaje. Istina je
objava u koju treba vjerovati. Takvih objava svijet je pun počevši od Isusa pa
do izvještaja Warrenove komisije o ubistvu predsjednika Kennedyja. Istina kao
objava treba da bude stalna opomena za svako mišljenje. Ako se tko pojavi kao
nepozvani predstavnik istine, onda je to znak da je religiozna objava postala
egzistencijalna osnova u određenom društvu i državi.
Misao o dresiranosti kao nužnosti za
egzistenciju u državi prvi je jasno formulirao Platon. On je u Zakonima (I, 7)
pisao, da je mladima zabranjena kritika zakonodavstva i državnog uređenja (“ne
dopušta se nikome od mlađih ljudi da istražuje, što je u zakonima dobro, a što
nije, već svi moraju jednodušno i jednoglasno ispoljavati, da je u zakonima sve
dobro određeno, jer su ih bogovi izdali, te se uopće ne smije mirno slušati
onaj, koji drukčije govori. No ako neki stariji čovjek kod nas ima o tome kakav
vlastiti sud, neka takve razgovore vodi s kojim od viših državnih činovnika ili
s kojim svojim vršnjakom, ali ne u prisutnosti nijednog mladnog čovjeka”). U
Državi (III. 3) piše da samo država, odnosno vladar ima pravo da laže i to samo
u korist države. Time je opravdana nužnost i potreba državne laži. Da bi se
država što bolje održala treba dresirati ljude i životinje. Tu je osnovno –
ideja vođe. O tome piše Platon u Zakonima (XII, 1) (S obzirom na ratovanje
javljaju se mnogi savjeti i mnogi valjani zakoni, no najvažniji je ovaj: Nikada
nitko ni muškarac ni žena, ne smije biti bez vodstva i ničija se duša u ozbiljnu
poslu ni u šali ne smije naviknuti da nešto radi na svoju ruku. Naprotiv, svatko
mora posvuda i u ratu i u miru živjeti obazirući se uvijek na vođu, povedeći se
za njim i dajući se od njega voditi i u najsitnijim poslovima, tako: stajati,
kad mu se naređuje, stupati, vježbati se, kupati se, hraniti se, buditi se noću
za držanje straže i izvršenje naloga, pa i u samim bitkama niti koga progoniti
niti se pred kim povlačiti baz zapovjednikova naloga. Ukratko, duša se navikama
ima naučiti, da uopće i ne pomišlja i ne pojmi, da bi mogla nešto raditi
odjeljeno od ostalih. Naprotiv, život sviju ima uvijek biti što je moguće više
skupan i zajednički. Niti ima, doista, niti će ikada biti snažnijeg ni boljeg ni
djelotvornijeg sredstva za spas u ratu i za pobjedu. Već u miru treba od malih
nogu vježbati se u ovome: zapovijedati jednima i slušati druge, a nepokornost
prema zapovijedima treba ukloniti iz čitava života svih ljudi i njima podložnih
životinja.”) Kad se to postigne onda je ideal ostvaren. A kako takav ideal može
da izgleda? Šta se može bazirati na laži? Pouku o takvom načinu postojanja
možemo čuti Andersenovoj bajci: Carevo novo odijelo. (Dijete, koje je reklo: gle,
pa naš car je go (iako su svi drugi ‘vidjeli’ novo odijelo na caru) znači
uvijerenje, koje nije ničim opterećeno, što bi umanjivalo sposobnost
razmatranja. Da se ne bi događalo da se vidi čega nema, kao što je, na primjer,
makartizam lako pronalazio antiameričku djelatnost, treba kritički promatrati
sve što se događa. Tada će se strasti lovaca zvati i pravim imenom.)
Najmasovniji oblik dresure je religija.
Kierkegaard je pisao da kršćanstvo ima najrazrađenije metode dresure. U težnji
za pravo religioznošću on pita, da li se bogu može sviđati takav odnos, te kaže:
To mi možeš vjerovati, ništa bogu nije tako odvratno, nikakve hereze, nikakvi
grijesi, ništa mu nije tako odvratno, kao to, što je oficijelno. Odvratno je kad
mu pristupaš s oficijelnom svećanošću, s oficijelnom vrstom govora. Ono što je
oficijelno bogu je odvratnije, nego ženi, koja je otkrila da joj se netko
udvara po knjizi formula. Kierkegaard je s pravom rekao, da je u svijetu duha
obmanut onaj, koji se sam obmani.
Da bi se spriječila dresura i obmanutost
mišljenja i egzistencije, treba stalno imati u vidu bit marksističke filozofije, kao
stalne kritike svega. Iz tog odnosa ne može ništa biti izuzeto (nijedna
institucija i nijedno mišljenje). Čim bi duh filozofije prestao biti kritičan,
tada bi filozofija postala apologija. No ipak se zna da apologija nije
filozofija. To se pokazalo već u vrijeme patristike. Čitanje poslanica moguće je
samo na tlu dogmatike, koja može imati različite izvore.
Filozofska misao dijalektična je i
revolucionarna. Kao takva ona je teorija o suštini zbiljnosti. Kritički odnos
prema stvarnosti znači, da je o svemu potrebno voditi dijalog. Nije to isto što i
razgovarati. Mi možemo o mnogo čemu govoriti, a da se ipak ništa ne kaže. Viditi
dijalog znači tako razgovarati, da se svaki sadržaj ispita u nizu svojih
suprotnih odnosa i to metodom pro i contra. O svemu se može navesti mnogo
za. Hegel je pisao da za sve postoji razlog, i tko za sve ne može naći
dovoljan razlog, nije daleko odmaknuo u mišljenju. No on kaže i to, da je s
dobrim razlozima upropašten svijet. Dakle, rješavanje ne postoji u rđavoj
beskonačnosti (nabrajanja). Svakom pro treba suprotstaviti contra.
Ako u tom odnosu ima više pro, onda je taj sadržaj dobar. No dogodi li se
da ima više contra, onda ga treba napustiti. To je najbolji put da se
čovjek kao pojedinac i društvo kao cjelina oslobode svog opterećenja, koja vode
u negiranje tog kriterija. Ukidanje metode pro i contra otvara sve putove
za fanatizam i dresuru. Time nestaje normalnih uvjeta za svaku moguću i razložnu
komunikaciju. Masovne forme dresure bile su fašizam i staljinizam. Iako ti
sistemi pripadaju djelomično u prošlost, pa ipak se ti elementi javljaju u
različitim vidovima na drugim stranama. Staljinizam je bio drasura socijalizma.
Da li će maoizam postati nova takva forma, to nije najodlučnije. Dresuri kao
dresuri treba se suprotstaviti, jer to nalažu razlozi humanizma, prava i
slobode. I kapitalističko i socijalističko društvo imaju svoj načine i sadržaje
dresiranosti. Društvo koje je oslobođeno religiozne dresure, mora se boriti
protiv političko-birokratske tendencije, da se dresura nametne životu i društvu.
Birokrat postaje ohol, jer misli da je sveznajući i da sve može. Doduše, ponekad
se blamira i ona narodna izreka da i nad popom ima pop, ali ipak kritika se
smije sebe zatvarati u granice. Egzistencija birokrate postaje i etički problem.
Spinoza je pisao da oholi voli prisustvo parazita i laskavaca, a mrzi prisustvo
plemenitih (Etika, IV, 57). To je za mentalitet birokrate jasno.
Da bi se iskorijenila mogućnost takve prakse, treba živjeti sa istinom. To znači da se svagdje i u svako vrijeme, u svakom djelu treba odlučiti za istinu. To se može jer istina u životnom i etičkom smislu nije nepoznanica. Dakle, u egzistencijalnom smislu istinito je ono što je pravedno, a pravedno je identično s dobrim. To svatko zna. Ne smije se dogoditi ono, što je pjesnik uočio kad je rekao: Video meliora proboque, deteriora sequor. Treba ostati kod onoga što je bolje. Tada će i put istine biti uspješniji. A to nije samo teorijski, već i društveno-etički zadatak svakog čovjeka.